Bukiraj
Kategorije
Arhiva
Newsletter

Radoje Domanović 1873 – 1903

Vođa

Vođa

– Braćo i drugovi, saslušao sam sve govore pa vas molim da i vi mene čujete. Svi nam dogovori i razgovori ne vrede dokle god smo mi u ovom neplodnom kraju. Na ovoj prljuši i kamenu nije moglo rađati ni kad su bile kišne godine, a kamoli na ovakvu sušu kakvu valjda niko nikad nije zapamtio. Dokle ćemo se ovako sastajati i naprazno razgovarati? Stoka nam polipsa bez hrane, a još malo pa će nam i deca skapavati od gladi zajedno s nama. Mi moramo izabrati drugi način, bolji i pametniji. Ja mislim da je najbolje da mi ostavimo ovaj nerodni kraj pa da se krenemo u beli svet, da tražimo bolju i plodniju zemlju jer se ovako ne može živeti.

(Tako je govorio nekad, na nekom zboru, iznemoglim glasom jedan od stanovnika nekog neplodnog kraja. Gde i kad je ovo bilo, to se, mislim, ne tiče ni vas ni mene. Glavno je da vi meni verujete da je to bilo negde i nekad u nekom kraju, a to je dosta. Ono, doduše, nekad sam držao da sam celu ovu stvar ja sam odnekud izmislio, ali malo-pomalo oslobodih se te strašne zablude i sad tvrdo verujem da je sve ovo što ću sad pričati bilo i moralo biti negde i nekad, i da ja to nikad i ni na koji način nisam ni mogao izmisliti.)

Slušaoci bleda, ispijena lica, tupa, mutna, gotovo besvesnog pogleda, sa rukama pod pojasom, kao da oživeše na ove mudre reči. Svaki je već sebe zamišljao u kakvom čarobnom, rajskom predelu, gde se mučan i trudan rad plaća obilnom žetvom.

– Tako je, tako je… – zašuštaše iznemogli glasovi sa sviju strana.

– Je li b-l-i-z-u? – ču se razvučen šapat iz jednog ugla.

– Braćo! – otpoče opet jedan govoriti malo jačim glasom. – Mi moramo odmah poslušati ovaj predlog, jer ovako se više ne može. Radili smo i mučili smo se, pa sve uzalud. Odvajali smo i od usta svojih te sejali, ali naiđu bujice pa snesu i seme i zemlju sa vrleti, i ostane go kamen. Hoćemo li mi večito ovde ostati i raditi od jutra do mraka, pa opet biti i gladni i žedni, i goli i bosi?… Moramo poći i potražiti bolju, plodniju zemlju, gde će nam se mučan trud nagrađivati bogatim plodom.

– Da pođemo, odmah da pođemo, jer se ovde živeti ne može! – zašušta šapat, i masa pođe nekud ne misleći kuda.

– Stanite, braćo, kuda ćete? – i opet će onaj prvi govornik. – Moramo ići, ali se tako ne može. Mi moramo znati kuda idemo, inače možemo propasti gore mesto da se spasemo. Ja predlažem da izaberemo vođu, koga svi moramo slušati i koji će nas voditi pravim, najboljim i najprečim putem.

– Da izaberemo, odmah da izaberemo!… – ču se sa sviju strana.

Sad tek nastade prepirka, pravi haos. Svaki govori i niko nikog niti sluša, niti može čuti. Zatim se počeše odvajati u grupice; svaka šuška nešto za se, pa i grupice prskoše i uzeše se za ruke sve dva i dva, te jedan drugom govori i dokazuje, vuče jedan drugog za rukave i meće ruku na usta. Opet se sastanu svi, i opet svi govore.

– Braćo! – istače se odjednom jedan jači glas i nadmaši ostale promukle, tupe glasove. – Mi ovako ne možemo ništa učiniti. Svi govorimo, i niko nikog ne sluša. Biramo vođu! Pa koga bi to između nas i mogli izabrati? Ko je između nas putovao da zna putove? Mi se svi dobro znamo, i ja prvi se ne bih smeo sa svojom decom poveriti nijednome ovde na ovom zboru. Nego kažite vi meni koji poznaje onoga putnika tamo što još od jutros sedi u hladu kraj puta?

Nastade tišina, svi se okretoše nepoznatome i uzeše ga meriti od glave do pete.

Čovek onaj srednjih godina, mrka lica koje se gotovo i ne vidi od duge kose i brade, sedi, ćuti kao i dotle i nekako zamišljeno lupka debelim štapom po zemlji.

– Juče sam ja video ovoga istog čoveka sa jednim dečkom. Uhvatili se za ruke i idu ulicom. Sinoć onaj dečko otišao nekud kroza selo, a ovaj sam ostao.

– Ostavi, brate, te sitnice i ludorije da ne gubimo vremena. Ko je, da je, on je putnik izdaleka, čim ga niko od nas ne zna, te sigurno zna dobro najpreči i najbolji put da nas povede. Kako ga ja cenim, izgleda da je vrlo pametan čovek jer neprestano ćuti i misli. Drugi bi se brzoplet već deset puta dosad umešao među nas ili počeo ma s kim razgovor, a on toliko vremena sedi samcat i samo ćuti.

– Dabogme, ćuti čovek i misli nešto. To ne može biti druge nego da je vrlo pametan! – zaključiše i ostali pa uzeše opet zagledati stranca i svaki na njemu i njegovu izgledu otkri poneku sjajnu osobinu, poneki dokaz njegove neobično jake pameti.

Ne provede se mnogo razgovora, i svi se saglasiše da bi najbolje bilo da umole ovog putnika koga im je, kako vele, sam bog poslao: da ih povede u svet da traže bolji kraj i plodniju zemlju, da im bude vođa oni da ga bezuslovno slušaju i pokoravaju mu se.

Izabraše iz svoje sredine desetoricu koji će otići strancu te mu izneti pobude zbora i svoje bedne prilike i umoliti ga da se primi za vođu.

Otidoše ona desetorica, pokloniše se smerno pred mudrim strancem, i jedan od njih uze govoriti o neplodnom zemljištu njihova kraja, o sušnim godinama, o bednom stanju u kome se nalaze, i završi ovako:

– To nas nagoni da ostavimo svoj kraj i svoje kuće pa da pođemo u svet tražiti bolji zavičaj. I baš sad kada padosmo na tako srećnu misao, kao da se i bog smilova na nas te nam posla tebe, mudri i vrli stranče, da nas povedeš i spaseš bede. Mi te u ime svih stanovnika molimo da nam budeš vođa pa kud god ti, mi za tobom. Ti znaš puteve, ti si svakako i rođen u srećnijem i boljem zavičaju. Mi ćemo te slušati i pokoravati se svakoj naredbi tvojoj. Hoćeš li, mudri stranče, pristati da spaseš tolike duše od propasti, hoćeš li nam biti vođa?

Mudri stranac za sve vreme tog dirljivog govora ne podiže glavu. Ostade do kraja u istom položaju kako ga i zatekoše: oborio glavu namršten, ćuti, lupka po zemlji i – misli. Kad se govor završi, on ne menjajući položaj kratko i lagano procedi kroza zube:

– Hoću!

– Možemo li, dakle, poći s tobom i tražiti bolji kraj?

– Možete! – produži mudri stranac ne dižući glave.

Sad nastade oduševljenje i izjave zahvalnosti, ali na to mudrac ne reče ni reči.

Saopštiše zboru srećan uspeh dodajući kako tek sad vide kakva velika pamet leži u tom čoveku.

– Nije se ni makao s mesta, niti glave podiže, bar da vidi ko mu govori. Samo ćuti i misli. Na sve naše govore i zahvalnosti svega je dve reči progovorio.

Pravi mudrac!… Retka pamet!… – povikaše veselo sa sviju strana, tvrdeći kako ga je sam bog kao anđela s neba poslao da ih spase. Svaki bejaše tvrdo uveren u uspeh pored takvog vođe, da ga ništa na svetu ne bi moglo razuveriti.

I tako na zboru bi sad utvrđeno da se krenu još sutra zorom.
*

Sutradan se iskupi sve što imaše odvažnosti da pođe na daleki put. Više od dve stotine porodica dođe na urečeno mesto, a malo ih je još i ostalo da čuvaju staro ognjište.

Tužno je pogledati tu masu bednog stanovništva koje ljuta nevolja nagoni da napusti kraj u kome su se rodili i u kome su grobovi predaka njihovih. Lica njihova koštunjava, iznemogla, suncem opaljena; patnja je dugim nizom mučnih godina ostavljala traga na njima i izrazu dala slike bede i gorkog očajanja. Ali se u ovom trenutku u njihovim očima ogledaše prvi zračak nade, ali i tuge za zavičajem. Ponekom starcu se slila suza niz smežurano lice, uzdiše, očajno vrti glavom s puno neke slutnje, i radije bi ostao da pričeka još koji dan pa da i on ostavi kosti u tom kršu negoli da traži bolji zavičaj; mnoge od žena glasno nariču i opraštaju se sa umrlima kojima grobove ostavljaju; ljudi se otimaju da se i sami ne bi raznežili i viču:

– Dobro, hoćete li da i dalje gladujemo u ovom prokletom kraju i da živimo po ovim udžericama?

A i oni bi sami čisto hteli da ceo taj prokleti kraj i one bedne kućice ponesu, da se može kako, sa sobom.

Graja i galama kao u svakoj masi. Uznemireni i ljudi i žene, a i deca što ih majke nose na leđima, u ljuljkama, udarila u ciku; uznemirila se nekako čak i stoka. Stoke malo i imaju, ali tu je poneka kravica, poneko mršavo, čupavo kljuse s velikom glavom i debelim nogama, na koga su natovarili vazda nekih ponjava, torbi, ili po dve vreće preko samara, pa se siroto povodi pod teretom, a opet se drži u sili pa zarže pokadšto. Neki, opet, natovarili magare, dečurlija vuče pse o lancima. Tu je, dakle, razgovor, vika, psovka, kuknjava, plač, lavež, pa čak i jedan magarac dva-triput njaknuo, ali vođa ni reči da progovori, kao da ga se cela ta masa i vreva ništa ne tiče. Pravi mudrac!

On jednako sedi oborene glave, ćuti i misli, i ako tek pljucne pokatkad, to mu je sve. Ali mu je baš zbog takva držanja popularnost narasla tako da je svaki bio u stanju skočiti, što kažu, za njim i u vatru i u vodu. Među mnogima mogao se čuti otprilike ovakav razgovor:

– More, srećni smo, te naiđosmo na ovakva čoveka, a da smo bez njega pošli, ne dao bog, zlo i naopako, propali bismo!

To je pamet, moj brate! Samo ćuti, reči još nije progovorio! – reći će jedan pa pogleda sa strahopoštovanjem i ponosom u vođu.

– Šta ima da govori? Ko govori, taj malo što misli! Mudar čovek, razume se, pa samo ćuti i nešto misli!… – dodade drugi, pa i on sa strahopoštovanjem pogleda vođu.

– Pa nije ni lako voditi ovoliki svet! I mora da se misli kad je primio na sebe toliku dužnost! – opet će prvi.

Dođe vreme polasku. Čekali su malo ne bi li se još ko prisetio da pođe s njima, ali kako nikog ne beše, nije se moglo dalje oklevati.

– Hoćemo li krenuti? – pitaju vođu.

On ustade bez reči.

Uz vođu se odmah grupisaše najodvažniji ljudi da mu se nađu u nesrećnu slučaju i da ga čuvaju da mu se ne bi desila kakva opasnost.

Vođa svojski namršten, oborene glave, koraknu nekoliko puta mašući dostojanstveno štapom ispred sebe, a masa krene za njim i viknu nekoliko puta:

– Živeo!

Vođa koraknu još nekoliko koraka i udari u plot od opštinske zgrade. Tu, naravno, stade on, stade masa. Vođa se izmače malo i lupi dva-tri puta štapom po plotu.

– Šta ćemo? – pitaju.

On ćuti.

– Šta: šta ćemo? Obaljuj plot! To ćemo! Vidiš da čovek daje štapom znak šta treba raditi! – viknuše oni što su uz vođu.

Eno vrata, eno vrata – viču deca i pokazuju vrata koja su ostala na protivnoj strani.

– Pssst, mir, deco!

– Buditeboksnama, što se čini! – krste se neke žene.

– Ni reči, on zna šta treba. Obaljujmo plot!

Za tili časak puče plot kao da ga nije bilo.

Prođoše.

Nisu makli ni sto koraka, a vođa zapade u neki veliki trnjak i zastade. S mukom se iščupa natrag i uze štapom udarati to levo, to desno. Stoje svi.

– Pa šta je sad opet? – viču oni pozadi.

– Da se probija trnjak! – viknuše opet oni uz vođu.

Evo puta iza trnjaka! Evo puta iza trnjaka! – viču deca, pa i mnogi ljudi iz pozadine.

– Eto puta, eto puta! – rugaju se gnevno oni uz vođu. – A ko li zna kud vodi, slepci jedni? Ne mogu svi zapovedati! On zna kud je bolje i preče! Provaljujmo trnjak!

Navališe provaljivati.

– A jaoj! – zavapi poneko kome se zabije trn u ruku ili ga šine ostruga po licu.

– Nema, brajko, ništa bez muke. Valja se i promučiti ako mislimo uspeti! – odgovaraju na to najodvažniji.

Probiše posle mnogih napora trnjak i pođoše dalje.

Išli su neko kratko vreme i naiđoše na neke vrljike.

Obališe i njih pa pođoše dalje.

Malo su prešli toga dana jer su još nekoliko manjih, sličnih prepona morali savlađivati, a uz mršavu hranu, jer neko je poneo suva hleba i nešto malo smoka uz hleb, poneko samo hleba, da bar ovda-onda zalaže glad, a poneki ni hleba nije imao. Dao bog još letnje vreme te se bar gdegde nađe koja voćka.

Prvi dan tako pređoše malo, a osećahu mnogo umora. Opasnosti velike ne ukazaše se, pa i nesrećnih slučajeva ne beše. Naravno da se pri tako velikom preduzeću ovo mora računati u sitnice: jednu ženu ošinu trn po levom oku, te je previla vlažnu krpu; jedno dete udarila vrljika preko nožice pa hramlje i jauče; jedan starac se sapleo na ostrugu, pao i uganuo nogu, previli su mu tucan crni luk, a on junački trpi bol i ide dalje odvažno za vođom oslanjajući se na štap. (Mnogi su, doduše, govorili da čiča laže kako je uganuo nogu, već se samo pretvara jer je rad da se vrati natrag.) Najzad malo ko da nema trn u ruci ili da nije ogreben po licu. Ljudi junački trpe, žene proklinju čas kad su pošle, a deca ko deca, naravno plaču, jer ne pojme kako će se bogato nagraditi ta muka i bol.

Na preveliku sreću i radost sviju vođi se ništa nije desilo. Ono, ako ćemo pravo, njega najviše i čuvaju, ali tek, tek – ima čovek i sreće.

Na prvom konaku se pomoliše i zahvališe bogu što su prvi dan srećno putovali i što im se vođi nije nikakvo pa ni najmanje zlo dogodilo. Zatim će uzeti reč jedan iz one grupe najodvažnijih. Preko lica mu stoji masnica od ostruge, ali se on na to ne osvrće:

– Braćo! – poče on. – Evo smo, hvala bogu, već jedan dan prevalili srećno. Put nije lak, ali moramo savladati junački sve prepone, kad znamo da nas ovaj mučni put vodi sreći našoj. Neka nam bog milostivi sačuva vođu od svakog zla i da bi nas i dalje ovako uspešno vodio!…

– Sutra ću izgubiti, ako je tako, i ovo drugo oko!… – progunđa ljutito ona žena.

– A jaoj, noga! – prodera se čiča, oslobođen tom primedbom ženinom.

Deca već stalno kenjkaju i plaču, i jedva ih majke utišavaju da bi se čule reči govornikove.

– Jest, izgubićeš drugo oko! – planu govornik. – Pa neka oba oka izgubiš! Ništa to nije da jedna žena izgubi oči za ovako veliku stvar! To je sramota! Misliš li na dobro i sreću svoje dece? Neka polovina nas propadne za ovu stvar, pa ništa. Čudna mi čuda jedno oko! Šta će ti oči, kad ima ko za nas da gleda i vodi nas sreći? Valjda ćemo zbog tvoga oka i čičine noge napustiti ovo plemenito preduzeće?

– Laže čiča! Laže čiča, pretvara se samo da se vrati! – čuše se glasovi sa sviju strana.

– Kome se, braćo, ne ide – opet će govornik – neka se vrati, a ne da kuka i buni druge ljude. Šta se mene tiče, ja ću za ovim mudrim vođom ići dok me traje.

– Svi ćemo, svi za njim dok nas traje.

Vođa je ćutao.

Ljudi ga opet uzeše zagledati i šaputati:

– Samo ćuti i misli!

– Mudar čovek!

– Gle, kakvo je njemu čelo!

– I namršten jednako.

– Ozbiljan!

– Kuražan je, vidi se po njemu.

– Kuražan, mani ga: plot, vrljike, trnjake, sve to skrši. Samo tek namršten onako lupi štapom i ne govori ništa, a ti onda gledaj šta ćeš.
*

Tako prođe prvi dan, a sa istim uspehom prođe još nekoliko dana. Ništa od veće važnosti, same sitnije prepone: stropoštaju se u jendek, u jarugu, udare na vrzinu, na ostrugu, na bocu, slomi po nekoliko njih nogu ili ruku, razbije poneko glavu, ali se sve te muke podnose. Neki su starci propali, ali su stari i bili.

– Pomrli bi da su i u kući sedeli, a kamoli na putu! – rekao je onaj govornik, te ohrabrio svet da ide dalje. Nekoliko manje dece od godine-dve dana propalo je, ali stegli su srce roditelji jer je tako bog hteo, a i žalost je manja što su deca manja.

– To je manja žalost, a ne dao bog da roditelji dočekaju da gube decu kad prispeju za udaju i ženidbu! Kad je tako suđeno, bolje što pre, jer manje i žalosti! – tešio je opet onaj govornik.

Mnogi hramlju i gegaju se, neki zavili marame preko glave i hladne obloge metnuli na čvoruge, neki nose ruku u marami. Svi se podrpali i pocepali, pa im vise dronjci s odela, ali ipak se ide srećno dalje. Sve bi to lakše podnosili, ali ih je glad često mučila. Ali napred se mora.

Jednog dana se desi nešto važnije.

Vođa ide napred, uz njega najodvažniji (manje dvojica. Za njih se ne zna gde su. Opšte je mišljenje da su izdali i pobegli. Jednom je prilikom onaj govornik i govorio o njihovu sramnom izdajstvu. Malo ih je koji drže da su propali u putu, ali ćute i mišljenje ne kazuju da se svet ne plaši), pa onda redom ostali. Najedared se ukaza grdno velika i duboka kamenita jaruga, pravi ambis. Obala tako strma da se nije smelo ni koračiti napred. I odvažni zastadoše i pogledaše vođu. On oborene glave, namršten i zamišljen ćuti i odvažno korača napred lupkajući štapom pred sobom to levo, to desno, po svom poznatom običaju, a to ga je, kako mnogi vele, pravilo još dostojanstvenijim. Nikoga on ne pogleda, ništa ne reče, na njegovom licu nikakve promene ni traga od straha. Sve bliže ambisu. Čak i oni najhrabriji od najhrabrijih došli u licu bledi kao krpa, a niko ne sme ni reči da primeti pametnom, oštrom i odvažnom vođi. Još dva koraka, pa je vođa do ambisa. U smrtnom strahu, razrogačenih očiju stuknuše svi, a najodvažniji taman da zadrže vođu, pa makar se ogrešili o disciplinu, a on u tom koraknu jedanput, drugi put i strmeknu u jarugu.

Nastade zabuna, kuknjava, graja, ovlada strah. Neki počeše bežati.

– Stanite, kuda ste nagli, braćo! Zar se tako drži zadata reč? Mi moramo napred za ovim mudrim čovekom, jer on zna šta radi! Nije valjda lud da sebe upropasti! Napred za njim! Ovo je najveća, ali možda i poslednja opasnost i prepona. Ko zna da još tu iza jaruge nije kakva divna plodna zemlja koju je bog nama namenio! Napred samo, jer bez žrtava nema ničega! – tako izgovori onaj govornik i koraknu dva koraka napred te ga nestade u jaruzi. Za njim oni najodvažniji, a za ovima jurnuše svi.

Kuknjava, stenjanje, kotrljanje, ječanje po strmoj obali one grdne rupčage. Bi se zakleo čovek da niko živ, a kamoli zdrav i čitav izići ne može iz tog ambisa. Ali tvrd je čovečji život. Vođa je imao retku sreću pa se pri padu zadržao, kao i uvek, na nekom džbunu te se nije povredio, a uspeo je da se polako iskobelja i iziđe na obalu.

Dok se dole razlegaše kuknjava i lelek, ili se čujaše potmulo stenjanje, on seđaše nepomičan. Ćuti samo i misli. Neki dole ugruvani i rasrđeni počeše ga i psovati, ali se on ni na to ne osvrtaše.

Koji su se srećnije skotrljali i zaustavili se gde na džbun ili drvo, počeše s mukom izlaziti iz jaruge. Neko slomio nogu, nego ruku, neko razbio glavu, pa ga krv zalila po licu. Kako ko, tek niko čitav sem vođe. Gledaju u vođu mrko, popreko i stenju od bola, a on ni glave da digne. Ćuti i misli, kao svaki mudrac!
*

Prošlo je još vremena. Broj putnika sve manji i manji. Svaki dan odnese po nekog. Neki su napuštali takav put i vraćali se natrag.

Od velikog broja putnika zaostade još dvaestak. Svakom se očajanje i sumnja ogleda na mršavu, iznemoglu licu od napora i gladi, ali niko ništa ne govori. Ćute kao i vođa, i idu. Čak i onaj vatreni govornik maše očajno glavom. Težak je to put bio.

Iz dana u dan se i od ovih poče broj smanjivati, i ostade desetak druga. Lica još očajnija, a celim putem se mesto razgovora čuje kukanje i ječanje.

Sad više behu nakaze nego ljudi. Idu na štakama, obesili ruke o marame što su vezane oko vrata. Na glavi sila od prevoja, obloga, tiftika. I ako bi baš i hteli prinositi nove žrtve, nisu mogli, jer na telu gotovo i ne beše mesta za nove rane i uboj.

Izgubili su već i veru i nadanje i oni najodvažniji i najčvršći, ali idu ipak dalje, to jest muče se na neki način s teškim naporima uz kukanje od bola. Pa i šta bi kad se natrag ne može? Zar tolike žrtve, pa sad napustiti put?!

Smračilo se. Gegaju se tako na štakama, dok tek pogledaše, a vođe nema pred njima. Još po jedan korak, pa svi opet u jarugu.

– A jaoj, noga!… A jaoj, majko moja, ruka!… A jaoj! – razleže se kuknjava, a zatim samo krkljanje, ječanje i stenjanje. Jedan je potmuo glas psovao čak i dičnog vođu, pa umuče.

*

Kad je svanulo, a vođa sedi onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve promene.

Iz jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još dvojica. Obazreše se oko sebe onako nagrđeni i krvavi da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i očajanje ispuni njihovu dušu. Predeo nepoznat, brdovit, go kamen, a puta nigde. Još pre dva dana su prešli preko puta i ostavili ga. Vođa je tako vodio.

Pomisliše na tolike drugove i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju rođenu propast.

Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:

– Kuda ćemo?

Vođa ćuti.

– Kuda nas vodiš i gde si nas doveo? Mi se tebi poverismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasli propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas gore upropasti. Dve stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo.

– Pa zar niste svi na broju? – procedi vođa ne dižući glave.

– Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.

– Ne mogu da pogledam!…

– Zašto?!

Slep sam!

Nastade tajac.

– Jesi li u putu vid izgubio?

Ja sam se i rodio slep.

Ona trojica oboriše očajno glave.

Jesenji vetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje.

Ona se trojica zgledaše u smrtnom strahu.

– Kuda ćemo sad? – procedi jedan grobnim glasom.

– Ne znamo!

(Kraj)

Naravoučenije: Dosta je toga rečeno. Samo polako… Decu bi trebalo češće slušati; vide dalje i jasnije.

Komentari

  1. Makedonac

    Miss Jelena,

    Apsolutno se slazem.. na to sam i mislio, zato sam njih (istomisljenika) stavio u navodnike…

    Ma nije bitno gde ste, vazno da ste Glavni… odgovorni ne mora :)

    …i samo neka vam se ostvare snovi… ;)

  2. Miss

    eto, ode sve u off topic, sorry Dragana :)

    @Makedonac
    ne moraju da budu istomisljenici, dovoljno je da budu profesionalci -ljudi koji svoj posao vole (1) i umeju da ga rade (2).

    Moji snovi su, inace, otisli u drugom pravcu, ne mnogo daleko od medija ali dovoljno daleko od novinarstva ;)

  3. Makedonac

    @Jelena…

    Ako možete da to otsanjate, možete i da uradite… što da ne…

    Šta više (da odgovorim usput i Dragani), ja vas u bližoj budućnosti već vidim na to mesto… i ubedjen sam… bićete mnogo, mnogo bolji nego neki koje već imaju tu ulogu…

    P.S. Jedino se bojim dali ćete uspeti da okupite oko sebe dovoljno sposobnih „istomišljenika“… koji bi vas pratili… :)

    P.P.S. Jedan copy/paste u orginalu, da ne bi se izgubio smisao u prevodu…

    „I have heard it said that the first ingredient of success is to dream a great dream.“ – John A. Appleman –

  4. Jelena

    hehe, Dragana dosli smo konacno do sustine problema – kazes da novinari optuzuju PR-ovce da pisu lose tekstove. Heheh, ovo ce da predje u medjisku pornografiju ako nastavimo, super!

    Dobrodosli u copy/paste civilizaciju :)

    Ps.moram i ovo da kazem da nikada nisam imala lose iskustvo sa PR-ovima. Osim jednom, meni rekli da je nesto „novo“ ja prenela jer je i meni bilo novo (o, da, od NAS poinje svet :))) …ali na svu srecu to je bila samo malecna vest na srecu a novine dnevne, pa se zaboravilo, tja.

    Meni su PR-ovi super saradnici i dobri izvori, i ja se trudim da to budem njima i drugim kolegama…

    @Makedonac
    kakav lep san…

  5. ddjermanovic

    Novinari optužuju PR-ovce za loše tekstove! Ok, a gde to piše da im PR-ovi šalju finalne tekstove koje bi (u celosti) trebalo da objave. Novinari (više o tome u postu „Kontekst i edukacija) su ti koji od jedne puzle (PR informacije) prave čitavu sliku… Pa onda primalac poruke u kotekstu istraživanja i objektivnih analiza donosi mišljenje. Tu se s Jelenom skroz slažem. I jako mi je drago što je ona i novinarka, pa njeno mišljenje ima posebnu težinu.
    @Makedonac: i kako ide zamišljanje? :)

  6. Makedonac

    Hvala vam na razjasnjenju Jelena.

    Kurira sam sasvim slucajno dodao, nisam imao nameru da vas isprovociram…

    Pokusavam da zamislim kako bi izgledale novine/medij u koje biste vi bili Glavni i Odgovorni… :)

  7. Jelena Jovanovic (Miss Cybernaut)

    :)

    @makedonac.
    Mislim da smo se pogresno razumeli ovde.
    Ja sam mislila da je na NOVINARU da ispita stvar…(PR moze da plasira sta hoce, u stvari. Neretko se setim onog Balasevicevog „ako su lagali mene i ja lazem vas“ – steta sto ovaj tekst ne ide kao u disclaimer u novinama).

    Koliko god da je PR u pravu ili ne, na novinaru je da proveri to, ipak.

    Naravno da su greske svuda moguce, nema sumnje, i nije bas da citalac treba da sumnja, ali novinar, kada prenosi PR ili koga drugoga, treba i mora. Ali to ponasanje se ne ohrabruje (bilo je vec price o sprezi oglasivaca i medija).
    Bilo bi SJAJNO kada bi to i PR -ovi radili, vodili racuna, slazem se.

    Sto se citiranog clanka tice, ja u takvo novinarstvo ne veruejem…
    1. nije 4 sata nego 210 minuta ispred TV

    2. Odgovornost je na onome ko daje oglas / reklamu, ima tu detaljno da se popuni sta i ko i kako i blah, i to pri predaji oglasa.

    U principu, novac ne poznaje granice….nazalost. A nas svet se ne uzdrzava ni od cega kada je novac u pitanju.
    Odavno ide prica kako je (kulturoloski gledano) TV zamenio nekadasnje ognjiste. Ja sama znam nekoliko ljudi koji ga ukljuce cim udju u kucu, ne mogu bez buke.
    Strah od samoce ili sopstvenih misli ?? :)

    PS. Cemu cinizam oko izbora novina?
    btw. ja sam novinar. I ne, ne citam Kurir, ali nikada, bas nikada.

  8. Makedonac

    @Jelena, najpre… da ne bi bilo nesporazuma… moje komentare primite samo kao zdravorazumsko glasno razmisljanje jednog konzumenta (i povremeno klijenta PRofesionalaca) PR masinerije.

    Ako ste hteli da kazete da su mediji samo komunikacioni kanal za prenosenje informacija, a da je odgovornost na samom konzumentu kako ce tu informaciju primiti, onda se neslazem sa tom tezom. Istu je tezu zastupao i Varagic, objasnavajuci da nije odgovornost na njemu sto je on „pogresio“, jer se „PRevid“ moze svakome desiti, nego da je konzumenat taj koji treba da proceni vrednost, validnost, istinitost poruke, koja je prenesena tom informacijom i… da je odbaci, ako mu ne odgovara ili… da je prihvati…

    PRofesionalac nemoze „mehanicki“ postupati, nego mora da proceni i kakav ce biti krajnji efekat poruke koju salje u javnost. Znaci, po meni, PRofesionalac ne samo sto je odgovoran u slucajevima kada se radi za smisljeno manipulisanje javnosti i dovodjenje u zablude konzumenta, gde se moze dokazati i eventualna krivicna odgovornost za prevaru ili eticka odgovornost pred sudove svoje struke, nego PRofesionalac snosi veliku odgovornost i za „nepromisljenu“ poruku koja moze negativno da utice (pa cak i da razori) stanje svesti pojedinih grupa konzumenata (primera kod dece, neukih osoba itd.).

    Evo svezeg priloga na kojeg sam naleteo, a zadire u ovu temu http://www.nedeljnitelegraf.co.yu/text1.html

    Setimo se i teze da se medije koriste za masovnu hipnozu javnosti i promena stanja svesti, zbog odredjenih „visih ciljeva“ odredjenih interesnih grupa (nezavisno dali su u pitananju multinacionalne korporacije, ili politicki ciljevi…). Setimo se „razloga“ za napad na Iraku, kao i nedavnih primera Pepsi-ja i Coka Cole, koje su svoje flasirane vode PRomovisali i prodavali kao sa planinskog izvora, iako se radilo o obicnoj cesmovaci. Ovi primeri su uzburkali celu Ameriku, pa su nakon duge borbe, na pritisak javnosti morali da koriguju etikete na flasi i da napisu da se radi o vodi napunjenoj od obicnog vodovoda. Zamislite, koji su sve PRofesionalci radili na ubedjivanju javnosti da su to najbolje i najkvalitetnije vode na svetu.

    To sto vi umete i znate kako da istovremeno citate (izmedju redova) i Politiku i Danas i Kurir i…. da se odbranite od otvorenih ili skrivenih poruka, nije vam neka garancija da i vi jednog dana necete pasti na istu caku kao i ja, pa makar to bilo zbog trenutne nepaznje, dekoncentrisanosti, verovanje u PRofesionalca ciju poruku konzumirate…

    Takodje, kako cemo da zastitimo decu i ostala nevina stvorenja, od dobro razradjene masinerije, koja preko medija salje javnosti dirigovane poruke…

  9. Jelena Jovanovic (Miss Cybernaut)

    :) Mediji su samo jedan kanala komunikacije, i svako ko misli suprotno, grdno gresi.

    @deda, jeste PR moze da te digne u nebo, ali jedna od postavki etickog poslovanja je drzati se istine, proveravati tri puta i sl.
    Najbolje bi bilo da sva nezgodna pitanja prvo cuju od PR-a i da promene strategiju na vreme (a ne da se smaraju spinom), ali to nije uvek tako. Sto se mene tice, ja se ne branim. Naprotiv, moze mi se da citam Danas i Politiku isotvremeno, nemam problem s tim.

    @Dragana
    sto se ohrabrivanja i podsticanja odgovornosti (pa i gresaka) tice, to je vise HR, ali ako je to pravilo uspostavljeno, nece ni PR moci da zbrise… :)

    Mediji su tool, i koliko god da su advokati svojih citalaca (idealno), nema nikakve sanse da budu i zaista nezavisni. To ne postoji – ovo je era medjuzavisnosti.
    Ili, sto kaze Barak Obama, besmsileno je pricati o etici ako se sve ne spusti na individualni nivo :D

  10. Makedonac

    @Dragana

    Odlično ste se držali do sada.

    I sada, veoma lako, bistroumno i umešno sklapate rečenice, ali ste mi nekako prozvučali, kao ove naše političare/demagoge.

    Zar mislite da od (organizovanih) interesnih grupa PRofesionalaca, koji putem steknutih pozicija, veština, raspoloživih PR alata i uticaja koji imaju na medije (svoje ili tudje), možemo na ovaj način da se odbranimo ili da pariramo.

  11. Dragana Đermanović

    Deda: …za malo ti je pobegla titula mudraca! :)
    A dobro si se držao!
    Suštinski zaključak ove naše priče je u stvari, bar se meni tako čini, da određene interesne grupe putem svih raspoloživih kanala komunikacije (koristeći veštine i alate PR-ova) oblikuju stavove javnog mnjenja. Te da, kad već to znamo, pokušamo da se odbranimo, sačuvamo sopstveni identitet (i teritorijalni integritet :))i sopstveno mišljenje o pojavama i ponudama… Da nam um bude bistriji a percepcija sveta oko nas realnija…

  12. Deda

    Ako samo sedim i cutim, mozda me proglasite nekakvim mudracem, vako, da se i ja oglasim, tek da vidite da ima jos onih koji s posebnom paznjom prate ovaj blog.
    Hvala sto i meni slepom otvoriste oci ovom divnom pricom davno ispricanom a u svakom trenutku aktuelnoj.
    Ako mogu da primetim, PR ima mogucnost da od slepog napravi vrhunskog vidovnjaka i obrnuto?

  13. Dragana Đermanović

    Jelena napisala: „Ako se obeshrabruju PITANJA i ako se GRESKE kaznjavaju, vremenom nije tesko doci do situacije da niko vise nista ne zeli da predlaze. U takvoj okolini izgrednik je onaj ko to pokusa.“
    Jako mi je teško da to prihvatim… Ali stvari nikada neće biti bolje, ukoliko se sa ovom (velikom) istinom pomirimo! Priznavanje problema – pola je rešenja!

  14. Jelena Jovanovic (Miss Cybernaut)

    :)
    zasto ovo kazem?

    Kada sam bila „samo“ novinar (na FB pise sta sada radim, rukovidim se motom „ako ne znas sat da radis, radi ono sto znas“ :), imala sam obicaj da se zapitam, ponekad i javno, za sta PR-ovi uopste primaju platu :) V
    ode me na kafu i kolace, daju mi teaser-e za teme, pricamo do besvesti, ma divota…

    Kasnije sam i sama pokapirala stvari (kad sam jednom prilikom gurajuci projekat dobila na kilazi od kafa & kolaca :)) Tezak je to posao za one kojima komunikacija nije sustina zivota.

    Cini mi se da je ukupna paradigma u Srbiji malo iskrivljena, i da to ima jako mnogo veze sa tzv. napredovanjem po senioritetu.

    Naime, ako nisu ZNANJE & VESTINE ono sto se ceni, odgovornost i spremnost da se postuju (tesni :) rokovi, i ako umesto toga treba da provedes nekoliko decenija u jednoj firmi da bi bio unapredjenjen, posledica ima dosta, a videcemo na kraju kakve to ima veze sa PR-om…

    Onaj ko biva unapredjen zbog lojalnosti (da se razumemo, meni je ovo OK ali samo ako nije jedino sto se nagradjuje), onda nema prenosa znanja (= nema mnogo price), i onda svakako bilo koja diskusija o strategiji (kuda krenuti, da li je to dobro, koje su slabe strane, ima li exit-a) je nepozeljna.

    To je to cuveno autokratsko liderstvo.

    S druge strane (ja moram sve da svodim na paradigme, izvinjavam se, to mi je svet u kome zivim :) ), cutanje se javlja kao pozeljan model PONASANJA.

    Zasto?
    Ako se obeshrabruju PITANJA i ako se GRESKE kaznjavaju, vremenom nije tesko doci do situacije da niko vise nista ne zeli da predlaze. U takvoj okolini izgrednik je onaj ko to pokusa.

    E, sad, natraga na paradigme…niko nije sam od sebe ni glup ni lenj. Potrebno je mnogo da bi se ponasanje promenilo (Pavlov ima sjajne primere). Znaci da to sto deca rade, koliko god da je OSNOVNA potreba coveka, itekako moze da se ugasi usled spoljnih faktora (ima ih dosta, al podsetimo se, sto da ne, opet Pavlola…)

    Da li je iskustvo ovih ljudi koji cute i slede takvo da su previse puta bili obeshrabrivani da pitaju i misle, pa se samo deca usudjuju da kazu ono sto je ocigledno?

    Jeste, ovo je satira i knjizevni prikaz autokratskog drustva, ali i jedna cudna paradigma da Slovenski narod (koji „slovi“, dakle prica, za razliku od
    „Nemaca“ koji su „nemi“ jer govore jezikom koji mi ne razumemo)ne ume sam sebe da ceni i da da svoje jake strane istakne).

    PR, ili bilo koja prica, skrece sa puta (za koji ne sme da se pita da li je dobar).
    Otud s jedne strane i obezvredjenost profesija (PR i novinarstvo podjednako).
    U svakom slucaju, i ovde vazi pravilo „senioriteta“ – pa tako se to kod nas ODUVEK radilo …:) Ono sto se oduvek radilo ima prao da se radi i ubuduce vise nego nesto sto nije ukorejeno u tradiciju.
    Nazalost, u nekim slucajevima tradicija NIJE garant kvaliteta, ni brzine.

    Cela snaga Domanoviceva i jeste sto je primenljiv i danas, i sto ova satira izaziva jezu zbog (pre)tesne konekcije sa stvarnoscu…
    Samo sto ovo vise nema (toliko) veze sa politikom, vec sa trzistem i PR-om :D

    Ne znam da li sam bila jasna, pijem prvu jutarnju kafu i ovaj tekst boks je mali, ali dobro… Shoot!

  15. Makedonac

    @Dragana / Jelena

    Covek se stvarno moze prosvetliti uz vas :)

    Drago mi je sto sam vas upoznao…

  16. Jelena Jovanovic (Miss Cybernaut)

    Cule zivotinje u sumi da meda ima listu za ubijanje. Dodje jelen prvi i upita medu:
    – ‘Medo je li tacno da ti imas tu listu?’
    Meda:
    – ‘Imam.’
    Jelen:
    – ‘Jesam li ja na njoj?’
    Meda:
    – ‘Jesi.’
    I sutradan nadju jelena mrtvog.

    Drugi se ohrabri vuk i dode kod mede i upita:
    – ‘Medo imas li ti listu za ubijanje?’
    Meda:
    – ‘Imam.’
    Vuk:
    – ‘Jesam li ja na njoj?’
    Meda:
    – ‘Jesi.’
    I sutradan nadju vuka mrtvog.

    Dodje zeka kod mede i upita:
    – ‘Medo imas li ti listu za ubijanje?’
    Meda:
    – ‘Imam.’
    Zeka:
    – ‘Jesam li ja na njoj?’
    Meda:
    – ‘Jesi.’
    Zeka:
    – ‘Mozes li me da obrises?’
    Meda:
    – ‘Moze, nema problema.’

    POUKA: Komunikacija je kljuc uspeha

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *